Slavko Šohaj

Slavko Šohaj (Zagreb, 8. lipnja 1908. – Zagreb, 2. siječnja 2003.), bio je hrvatski slikar i grafičar.

Slikarstvo je studirao na Umjetničkoj akademiji(kasnijoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu) u klasi profesora Becića i Babića (1926. – 1931.). Nakon Akademije kao stipendist francuske vlade boravi u Parizu od jeseni 1931. do jeseni 1932.Tamo ga očaravaju Cézanne i Matisse, ekspresionizam i fovizam. 

Po povratku iz Pariza intenzivno slika i izlaže, naročito s Grupom trojice (Babić, Becić, Miše); 1934. i 1935., te na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika; 1937., 1939., 1940. godine. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 1942.

Nakon rata, 1952. dobiva priliku da samostalno izlaže u Parizu, a nakon toga rjeđe izlaže i to uglavnom na skupnim izložbama. Intenzivno se druži s kolegama slikarima Otonom Postružnikomi Franom Šimunovićem s kojima osniva umjetničku grupu 1958. Grupu trojice, nakog često zajedno i izlažu. 

Slavko Šohaj tek će kao šezdesetogodišnji umirovljenik 1968. dobiti priliku da samostalno izlaže u Zagrebu i to u Modernoj galeriji, za tu izložbu 1969. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor.