Generalić, Ivan, hrvatski naivni slikar (Hlebine, 21. XII. 1914 – Koprivnica, 27. XI. 1992). Po zanimanju poljodjelac, središnja ličnost hlebinske slikarske škole. Njegovu nadarenost uočio je K. Hegedušić koji ga je uputio u osnove slikarskog umijeća. Prvi je put izlagao s skupinom Zemlja 1931. crteže i akvarele koje karakterizira socijalnokritički realizam blizak težnjama skupine (Zima u Hlebinama, 1931; Tučnjava na proštenju, 1933). Poslije je slikao većinom na staklu uljem ili temperom narativne motive iz života na selu i rada u polju, podravske krajolike i mrtve prirode (Sprovod Štefa Halačeka, 1934; Ciganski svati, 1936; U šumi, 1938; Otok, 1940; Mrtvi pevec, 1954; Smrt mog prijatelja Viriusa, Drvosječe i Jelenski svati, sve naslikane 1959). Nakon 1970. mijenja morfologiju i način slikanja priklanjajući se simboličkim i egzistencijalnim sadržajima, a na gotovo monokromnim slikama pojedinosti uvećava do monumentalnih razmjera (Autoportret, 1975).

U tehnici i tematici Generalić povezuje različite elemente: od pučkoga likovnoga govora, folkornoga slikanja na staklu i Breugelova neposrednog realizma do poetskoga naivizma H. Rousseaua i nadrealizma, koje nadopunjuje vlastitim zahvatom u zbilju seoskoga života. Figure su na njegovim slikama rustikalne i gotovo plošne, smještene uglavnom u prednjem planu slike s poetiziranim krajolikom u pozadini, koje donosi minuciozno s mnogo detalja, osobito koraljne krošnje stabala koje postaju oznakom njegova stila. Posebnu pozornost pridaje perspektivi i prostoru, a u koloritu se ističu istančani tonski prijelazi. Njegov opus jedna je od najizvornijih pojava u suvremenome hrvatskom slikarstvu.