Ivan Kožarić (10. lipnja 1921., Petrinja – 15. studenoga 2020., Zagreb) bio je hrvatski umjetnik koji je primarno radio skulpturu, ali i u širokom spektru medija, uključujući: stalne i privremene skulpture, sklopove, proglase, fotografije, slike , i instalacije. Živio je i radio u Zagrebu. Njegova djela karakteriziraju osjećaj nestašluka, spontanosti i njegov nonšalantni pristup životu. Bio je jedan od članova osnivača Grupe Gorgona, čiji su aktivni članovi između 1959. i 1966. bili Miljenko Horvat, Julije Knifer, Marijan Jevšovar, Dimitrije Bašičević (koji također radi pod imenom Mangelos), Matko Meštrović, Radoslav Putar, Đuro Seder i Josip Vaništa. Tijekom razdoblja u Gorgoni, njegove su se skulpture smanjile, što će postati glavna karakteristika njegova kasnijeg kiparskog projekta koji se sastojao od brojnih skulptura pod nazivom Osjećaj cjelovitosti. [2] Imao je puno samostalnih izložbi, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu. Neke su izložbe održane u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu (2002) i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (2005–2006). Sudjelovao je u mnogim međunarodnim skupnim emisijama, uključujući Venecijanski bijenale (1976.), bijenale u Sao Paulu (1979.) i dokumentarce u Kasselu (2002.). Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb kupio je 2007. godine cijeli njegov atelje za prikaz u galeriji.  Autor je mnogih javnih skulptura, uključujući slijetalo sunce u Zagrebu (1971.), A. G. Matoša u Zagrebu (1978.) i Drvo u Bochumu (1979.-1980.). Dobio je brojne nagrade, uključujući nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (1997).