Vidović, Emanuel, hrvatski slikar (Split, 24. XII. 1870 – Split, 1. VI. 1953). Prve slikarske poduke dobio od E. Vecchiettija; studirao na Akademiji u Veneciji (1887–90). Napustivši školovanje slikao je u Veneciji, Chioggi i Milanu. Od 1898. bio je nastavnik na gimnaziji i Obrtničkoj školi u Splitu te je odgojio velik broj slikara. U tom je razdoblju intenzivno slikao i izlagao, a bio je i jedan od osnivača umjetničkog društva Medulić (1908). Isprva inspiriran tradicijom venecijanskoga slikarstva i divizionističkom tehnikom G. Segantinija, slikao je vedute kanala i venecijanske lagune, osamljene kuće i crkvene interijere (Mundimitar, 1904; Angelus, 1906–07; Predvečerje, 1908–09), varirajući realističke impresije i romantičarske prikaze. U Splitu je pod utjecajem moderne os. bio zaokupljen simboličkim, poetičnim i sjetnim ugođajima. Slikao je splitsku luku i gradske uličice, a potom Trogir (gdje je od 1930. boravio svake jeseni); radio je skice i studije u prirodi, otvorenim bojama (Jutro u splitskoj luci, 1919), te ih prenosio u atelijeru na velika platna u maglenom i polumračnom ozračju (Luka u suton, 1914–18; U splitskoj luci, oko 1930). Premda je ozračje na njegovim uljima postajalo sve tamnije, u rijetkim svjetlijim i toplije obojenim dijelovima zagasitih kompozicija uspijevao je ostvariti intenzivne luminističke i kolorističke učinke. Za boravaka u Trogiru slikao je mrtve prirode, skulpture, crkvene predmete i antikvitete (Mrtva priroda sa starim satom, 1926–27; Stara lutka, 1928), kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer (U mom atelijeru, 1928). Postupno rasvjetljujući paletu od 1935., zaokupljen intimnim ugođajem svoje sobe i atelijera, interijerima splitskih i trogirskih crkava (1938–40) te nizom mrtvih priroda mediteranskog ugođaja (Stare boje i kistovi, 1938; Ugor, 1942; Papirnato cvijeće, 1945), stvarao je djela sve bogatijih likovnih vrijednosti. Potkraj života, za trogodišnjega bolovanja, naslikao je mnogobrojne reminiscencije na Split i Trogir svojega djetinjstva (Stari škver kod Kamerlenga, 1953), sintetizirajući svoj opus. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvano je oko tisuću uljenih slika, gvaševa, akvarela i crteža, među njima i niz vrsnih karikatura.