Bakić, Vojin, hrvatski kipar (Bjelovar, 5. VI. 1915 – Zagreb, 18. XII. 1992). Jedan od predvodnika hrvatskog i europskoga visokog modernizma u kiparstvu.

Formativne godine

Diplomirao je 1939. na Državnoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu (Fran Kršinić, Robert Frangeš-Mihanović) te 1940–41. bio na specijalizaciji u Kršinića (modeliranje u Ivana Meštrovića). Javno apolitičan, a privatno sklon ljevičarskim idejama, II. svjetski rat je proveo u Zagrebu, gdje su ga ustaše 1941. zatočili u zatvoru iz kojeg je pušten Kršinićevim zauzimanjem. Iz toga razdoblja ostalo je nekoliko crteža i skulptura (aktovi, portreti, kupačice) nastalih dijelom pod utjecajem hrvatske i europske moderne kiparske tradicije (Auguste Rodin, Aristide Maillol).

Socijalistički realizam i otkloni

Nakon rata, potaknut tragičnom sudbinom četvorice braće koji su stradali 1941. u logoru Jadovno, oblikuje 1947. Spomenik strijeljanima – Poziv na ustanak u Bjelovaru, koji kvalitetom nadmašuje slična djela (kompozicijskim rješenjem, nepatetičnim prikazom heroizma), kao jedan od najuspjelijih antifašističkih spomenika (Nagrada Vlade FNRJ-a). Potom u duhu socijalističkoga realizma radi portrete i antifašističke spomenike za Kolašin u Crnoj Gori 1950. i za Čazmu 1951. Sa željom da se oslobodi realizma, 1951–53. stvara djela naglašene redukcije i kubističke stilizacije forme (Autoportret, Agitator, studije za Spomenik Stjepanu Filipoviću, spomenik u Gudovcu), od kojih su najzapaženije dvije studije za Spomenik Marxu i Engelsu u Beogradu, koje su odbijene, što izaziva kontroverze u stručnim krugovima i prvo kritičko promišljanje o vrijednosti i značajkama dotadašnjega načina oblikovanja spomeničke plastike. Istodobno neopterećen ideološkim sadržajem, udaljujući se od doslovnoga realizma, oblikuje portrete povijesnih osoba i bliskih prijatelja (Branko Ružić, 1946) naglašene psihološke karakterizacije. Prepoznavši u smrti Ivana Gorana Kovačića tragičnu sudbinu svoje braće, dugotrajno je zaokupljen modeliranjem njegova portreta te za onaj iz 1946., impresionističkoga tretmana površine, dobiva Nagradu Vlade NR Hrvatske, koja stipendira njegove boravke u Parizu 1950. i 1951.

Prema sintezi oblika

Razdoblje 1953–58. obilježeno je inovacijom i redukcijom forme, posebno nakon velikog požara 1956. u bivšem atelijeru I. Meštrovića, kojim se koristio, a u kojem je izgubio mnogobrojne radove, što je i simbolički odredilo početak njegove zrele, najproduktivnije faze. Tada nastaju radovi u tematskim ciklusima – portret, akt, torzo, animalizam (bik, ptica), u kojima eksperimentiranjem, posebno sažimanjem organskih oblika, dolazi do punoga, zatvorenoga volumena, bliska onom u djelima Constantina Brancusija i Hansa Arpa. Tako kleše pune sferične volumene, dok su elementi fizionomije tek sumarno naznačeni, da bi u kasnijim djelima bili posve napušteni.